Da dvomjesečni blizanci Cvjetin i Vaso Mišić nisu požurili da dođu na svijet mjesec prije termina, u opštini Donji Žabar prošle godine se ne bi začuo plač beba.

Jedine bebe rođene lani u ovom posavskom kraju donijele su dvostruku radost svojim roditeljima Ivanki (33) i Nebojši (39) i vratile nadu mještanima Donjeg Žabara, u kojem je dječija graja prava rijetkost. Većina ognjišta odavno je ugašena, a koliko je natalitet u opadanju u ovoj nerazvijenoj opštini nastaloj nakon ratnog vihora, najbolje pokazuje činjenica da su lani, kao i godinu ranije, rođene samo dvije bebe.

Cvjetina i Vasu roditelji su dugo čekali i dočekali, jer je njihova želja za potomstvom bila jača od svih nedaća. Nakon 15 godina braka i jedne neuspješne vantjelesne oplodnje, Nebojša i Ivanka su dosanjali svoj san, da liježu i ustaju uz smijeh i plač svojih sinova.

"Prvih godina braka smo čekali, ali je trudnoća uporno izostajala, pa smo pomoć zatražili od ljekara. Lutali smo od klinike do klinike, išli na ispitivanja, odradili more nalaza, ali je sve bilo bezuspješno. Nervoza i osjećaj bezvrijednosti bili su sve veći dok nismo čuli za kliniku u Pragu koja nam je bila slamka spasa", prisjeća se Nebojša.

U postupak vantjelesne oplodnje prvi put su se upustili prije dvije godine.

"Nakon prvog neuspjeha nismo izgubili vjeru, naprotiv. Uložili smo sve što smo imali, zapostavili zdravlje, kuću, prijatelje samo da bismo dobili djecu", priča Nebojša.

Gledajući brižno u svoje nasljednike, Ivanka kaže da je sva muka pala u zaborav kada su dječaci rođeni.

"Kada sam se probudila nakon carskog reza, prvo sam pitala kako su mi djeca i kada mi je doktor rekao da su obojica zdravi i da im mogu tražiti djevojke, potekle su suze radosnice. Momenat kada sam ih vidjela bio je čaroban i nestvaran, a prvi dodir nešto što se ne može riječima opisati. Naša višegodišnja borba i patnja je dobila smisao", priča Ivanka koja je četiri godine novac za vantjelesnu oplodnju zarađivala muzući krave na obližnjoj farmi.

Iako su oboje nezaposleni i žive u trošnoj, starinskoj kući, kažu da njihovoj djeci nikada ništa neće nedostajati. Već polako kuju planove za budućnost.

"Imamo 40 dunuma zemlje koje smo i do sada obrađivali i sijali žitarice, a sada ćemo se ozbiljnije posvetiti poljoprivredi. Planiramo i tov svinja, a s dolaskom proljeća ćemo renovirati i kućicu. Biće svega, samo da smo živi i zdravi", kaže Nebojša koji povremeno za nadnicu obavlja teške fizičke poslove na tuđim farmama.

Ističu da im kao mladim ljudima život u malom mjestu ne pada teško, jer za bolje i ne znaju.

"Rođena sam na selu i na selo se udala. Rad na njivi i težak fizički posao mi je svakodnevica i za bolje ne znam. Ne smeta mi što je većina komšija odavno pregazila 60. godinu i što nemam s kim da se družim. Ni Vaso ni Cvjetin neće imati s kim da se igraju, jer u blizini nema male djece i u našoj blizini nije rođena nijedna beba ima sigurno već deset godina", kaže Ivanka.

Nebojša dodaje da problem nataliteta u Donjem Žabaru datira još od prije rata.

"Osamdesetih godina, kada sam pohađao osnovnu školu, u razredu nas je bilo manje od dvadesetak. U Posavini se odvajkada živi od poljoprivrede, a ljudima je kora hljeba s njive omrzla jer se zarađuje mukotrpno, pa ta iseljavanja traju duže od 30 godina. Mi ostajemo ovdje da strpljivo stičemo imetak", kaže ovaj ponosni otac.

Đačke klupe sve praznije

Pad nataliteta najviše se osjeti u Osnovnoj školi “Donji Žabar”, u kojoj su klupe sve praznije. Školsko zvono u centralnu i dvije područne škole poziva 220 učenika.

"U prvom razredu imamo svega 17 učenika, dok ih je u drugom 20. Svake godine ih je sve manje, što predstavlja ozbiljnu prijetnju da u skorijoj budućnosti dođe do zatvaranja područnih odjeljenja u Lončarima i Čović Polju", rekla je direktorica škole Dušanka Jovanović.

Dodala je da je zbog teških uslova života sve više siromašne djece, ali i đaka koji se sa roditeljima sele u inostranstvo.

"Ove školske godine dva đaka su nam otišla u Rusiju, a u najavi imamo da bi ih dogodine moglo otići još nekoliko", kazala je Jovanovićeva.

Glas Srpske