Pravo pitanje je da li neko želi da se kriza vlasti u Bosni i Hercegovini riješi. Da neko želi da pomogne da se riješi i da bh. društvu omogući napredak, ne bi Mostar 12 godina bio bez legitimne vlasti, ne bi Federacija BiH čekala implementaciju izbornih rezultata četiri godine nakon izbora i ne bi Dodik radio ovo što radi.

Ovo u razgovoru za Oslobođenje kaže sudija Suda BiH Branko Perić, koji je nedavno napisao da je Republika Srpska postala zona sumraka, umjesto da je za trideset godina ekonomski, demografski i politički ojačala. Ogrezla u korupciji i kriminalu, ekonomski osiromašena, opustošena i opljačkana, postala je, ističe Perić, prostor iz kojeg se odlazi glavom preko svijeta.

Navodno je sljedeće na udaru Amerikanaca „domaće korumpirano pravosuđe”. Da li je pravosuđe korumpirano i u kolikoj mjeri i da li ono može da se sredi bez pomoći stranaca?

Ne vjerujem da će pravosuđe biti na udaru. Ako je trebalo zahvatiti i pravosuđe, onda je to trebalo uraditi za vrijeme mandata Milana Tegeltije. Umjesto sankcionisanja tadašnjeg saziva Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH i poništenja njihovih odluka o izboru upravljačke strukture u pravosuđu, Inzko je nametnuo zakon koji je iskorišćen za podrivanje ustavnog poretka. Nije to uradio po mjeri svoje pameti, nego je izvršio nalog viših nivoa odlučivanja. Trebamo prestati da se bavimo pojavnim oblicima odlučivanja i tragati za suštinom civilizacijskog resetovanja.

Očekujete li da se srpski predstavnici vrate u zajedničke institucije nakon što ih je Aleksandar Vučić „zamolio” da to urade?

Sumnjam da je Vučić iskren kad poziva Dodika da se vrati u državne institucije. To je providna priča. Mislim da ni njemu više niko ne vjeruje. Ozbiljan državnik bi na vrijeme upozorio Dodika da ne srlja u nemoguće. Po takav savjet nije trebao ići kod Vučića, mogao ga je dobiti na ulici od bilo kog razumnog građanina.

Da li određene nadležnosti mogu biti vraćene bez veće štete po Republiku Srpsku?

Kad danas posmatram do čega je dovelo poigravanje sa prenošenjem nadležnosti, čini mi se da bi bilo pametnije da se ništa nije prenosilo. Više nadležnosti nije učinilo boljom BiH! Učinilo ju je gorom i slabijom. Nisu entitetske nadležnosti same po sebi problem. Konkurencija pameti bi dobro došla. Problem su idiotske politike i idioti u političkim strukturama. Da su politike poštene i političari časni ljudi, o svemu bismo se lijepo dogovorili i razvijali prosperitetno i zdravo društvo. Idioti su uvijek spremni da unište i najbolje organizovano društvo. Nas unesrećuju loši ljudi.

Da li je moguće formiranje VSTS Republike Srpske? I kako bi to moglo da izgleda?

Sve je moguće kad kola krenu nizbrdo. Imali smo sve to 1992. godine. Danas u VSTS-u imamo entitetske dijelove VSTS-a koji se zovu podvijeća. Faktički, podvijeća biraju sudije i tužioce tako što formiraju liste za izbor koje predlažu VSTS-u za konačan izbor. Podvijeće Republike Srpske može da se povuče u Banju Luku i konstituiše kao VSTS RS-a. I radi isto što radi i sada. Razlika bi bila samo u tome što bi tamo sjednicama predsjedavao Milorad Dodik.

Da li sudije i tužioci treba da snose odgovornost za svoj rad?

Ni do sada pravosuđe nije imalo nikakvu odgovornost prema društvu. VSTS kao institucija nije nikome odgovarao za svoj rad. Drugostepena disciplinska komisija VSTS-a je u disciplinskom postupku protiv Milana Tegeltije donijela istorijsku odluku o neodgovornosti članova VSTS-a. Sada se pravosuđe vraća na entitetski nivo da bi se učvrstila i neodgovornost političara i vladajuće mafije. Društvo bez odgovornosti je propalo društvo.

Da li bi mogućnost podizanja privatne optužnice poboljšala pravosuđe, pogotovo kada postoje slučajevi kao što su ubistva Davida Dragičevića i Dženana Memića?

Oštećeni kao tužilac bi bio koristan institut, jer bi u izvjesnom smislu bio opomena tužilačkoj savjesti. Naime, tužilac bi morao da vodi računa o tome da bi se njegova obustava istrage mogla okrenuti protiv njega ako oštećeni uspije da dokaže ono što on nije. Imali smo taj procesni institut u bivšoj državi. Nije bio od neke velike koristi, ali je bilo slučajeva da oštećeni kao tužilac uspije i bar osramoti tužioca.

Kako komentarišete to što je vsts odbio izmjene kriterijuma za ocjenjivanje?

Sistem normiranja je apsurd pravosudnog sistema. Od sistema ocjenjivanja pojedinaca nema nikakve koristi. Ima samo štete. Umjesto da rade na slučajevima, sudije i tužioci smišljaju kako će prikazati dobru statistiku i prevariti sistem. Sav fokus je na normi. A na kraju dobijete rezultate prema kojima su najbolji oni koji su najgori. To uništava sistem i promoviše nekompetentnost. VSTS troši vrijeme na silne rasprave o kriterijima, ali nemaju namjeru od toga odustati. To što su trenutno zastali sa praksom stalnog mijenjanja kriterija ne znači ništa.

Treba li domaće pravosuđe međunarodnu superviziju?

Ne! Stranci su sve učinili da pomognu, ali ništa nije pomoglo. Zašto? Nije lako odgovoriti n to pitanje. S jedne strane, nije bilo moguće pomoći jer je reforma bila neprirodan proces. Naime, reforma je izvršena nametanjem procesnog modela koji nije dio naše pravne kulture (anglosaksonski model). Nije bilo prethodne kvalitetne edukacije i mi se u tome nismo snašli. Primjena u praksi i istovremena edukacija proizvele su pravni haos. Ogromno vrijeme se trošilo na silna putovanja po regionu i svijetu, a nikakve koristi od toga nije bilo. S druge strane, pravosuđe je dijelilo sudbinu društva koje je uništavalo sve moralne vrijednosti i postajalo neodgovorno. Tako smo dobili jedan neefikasan,  neprofesionalan, korumpiran i neodgovoran sistem kome nema pomoći.

Na šta Vam liče pozivi ambaadora, na kraju i finansijera i donatora pravosuđa, da se što hitnije usvoje izmjene zakona o VSTS, o javnim nabavkama i sukobu interesa?

Liče na vapaj izgubljenog u pustinji! Postojeći zakoni su njihovi zakoni. Oni su ih ili nametali ili im davali zeleno svjetlo. Nije dovoljan dobar zakon da se nešto promijeni. Potrebni su pošteni, obrazovani i pametni ljudi u politici. Mi imamo političare koji ne mogu da riješe ni jedan problem, koji međusobno ne govore, koji se mrze i koji opstaju na vlasti izbornim krađama i inžinjeringom. Njihov cilj je vlast, a ne opšte dobro i napredak. Rješenje bi bilo mijenjati politike, ali narod nije na to spreman jer je prihvatio obrazac koji su mu nametnuli političari. A vaspitavati narod nije lak posao. Trebalo bi na nekakav način vaspitavati političare. Kako? Ja na to pitanje nemam odgovor. Ako odgovora uopšte ima!?

Goran Dakić / oslobodjenje.ba