Botanička bašta profesora Lukića: Samouki baštovan na malom placu napravo raj

Ratko Lukić iz Šamca /75/, profesor istorije u penziji, posjeduje veliku botaničku baštu na placu površine 350 metara kvadratnih, na kojem uzgaja orah, šljive, breskve, višnje, kruške, dunje, ribizle, kupine, te 14 sorti grožđa.

– To su sorte grožđa našeg podneblja. Gledao sam šta raste na našem prostoru, uzimao u obzir klimu, pa donosio i kalemio. Imam sorte koje dozrijevaju od prve polovine avgusta do prve polovine decembra, pa četiri i po mjeseca jedemo naše grožđe – ističe on.

Lukići imaju posebnu vrstu maline, a sljedeće godine će na jednoj kruški biti četiri sorte krušaka. Kalemio je još tri sorte na jedno stablo; svaka druga grana je drugačija sorta, prenose agencije.

Nedostatak prostora natjerao ga je na ovakav sistem rada, pa će naredne godine kalemiti višnju marelicu sa dvije sorte trešanja.

U Lukićevoj bašti ima ribizli crnih i crvenih, kupina, ogrozda i kultura josa, koja je na našem području nepoznata i sije se na području Temerina, kod Novog Sada, a nastala je ukrštanjem ogrozda sa crnom ribizlom.

Lukići od svog grožđa proizvode od 60 do 130 litara vina, te najmanje 80 do 100 flaša soka, prave slatko od dunja i pekmez od šljive – 100 do 150 tegli.

U poplavama 2014. godine stradale su višnje i breskve. Kruška koju je kalemio na divlju podlogu bila je u vodi pola metra više nego što je njena visina i uspjela je da preživi.

Ratko je samouk “baštovan”, ali ističe da su interesovanje i želja najkraći put do rezultata, te da je gledao poljoprivredne emisije, čitao literaturu i razgovarao sa ljudima koji poznaju tematiku.

Zapisivao je kako se šta radi, kakva je klima bila i na osnovu toga naredne godine vršio korekcije.

Lukić napominje da se sa voćkama koje sam sadi može podmiriti cijela zimnica kada je riječ o slatkim proizvodima, a povrća ima za svakodnevnu vegetaciju u periodu tih kultura.

Sve što proizvede, uglavnom, razdijeli na tri strane – sinu i snahi, zetu i kćerki, te bratu i snahi.

Sve je počelo prije 14 godina kada je od opštine dobio plac. Znao je šta hoće i odmah je krenuo da sadi.

– Živio sam u Tuzli od 1968. godine. Imao sam voćnjak, vikendicu, baštu u kojoj je bilo svega, ali je došao rat i morali smo da odemo – priča Lukić.

Počeo je od nule i ostvario ono što je u srcu nosio.